Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9574
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » FELJTON Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi [1]

FELJTON Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi [1]

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 14.08.2010. 21:02

DIO PRVI

1. Hrvati i hrvatstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Nema općeprihvaćene definicije naroda i nacije, ponajprije zbog različitih shvaćanja o tomu što je narod, a što nacija, ali i zbog mnoštva načina (samo)identifikacije pripadnika nekog naroda odnosno nacije. U različitim situacijama to mogu biti jezik, tradicija, teritorij ili religija, a nekada je to pripadnost političkoj zajednici, što se preklapa s definicijom nacije po kojoj je nacija politički narod, znači narod koji je stvorio (ili želi stvoriti) svoju državu. Da bi narod bio nacija mora imati samosvijest odnosno svijest o jedinstvenosti i samobitnosti u odnosu na druge i osjećaj solidarnosti koji iz te svijesti proizlazi. Postoje i drukčije definicije i sve one uglavnom ovise o političkoj tradiciji, stajalištima i interesima. U političkoj teoriji postkolonijalnih država nacija je definirana kao zajednica državljana jedne države i to zajednica koju je upravo ta država izgradila. Sjedinjene Američke Države (SAD) su stvorile i stvaraju američku naciju a ne obrnuto. Australija je izgradila Australce i još uvijek ih gradi. Istoga dana kada useljenik iz Kine, Indije, Hrvatske ili Slovačke dobije australsko državljanstvo on postaje Australac. To je njegov jedini priznati politički identitet. U Europi su, ovisno o povijesno-političkoj genezi, najčešće narodi (nacije) stvorili države, iako ima i drukčijih primjera. Massimo d’Azeglio je svojevremeno rekao “Stvorili smo Italiju sada trebamo stvoriti Talijane”. Posebnost istočne i jugoistočne Europe je što su tamo mnogi oblici državnosti: republike, autonomne oblasti, pokrajine i slično nasta(ja)li odlukama komunističkih partija u skladu s partijskim interesima i marksističkim poimanjem nacionalnog pitanja. U jugoslavenskoj marksističkoj teoriji bilo je zastupljeno mišljenje da je stvaranje državne nacije znak nedostatka osnovnih prava i sloboda, te da proces izjednačavanja koji provodi “etatizirana država” ukida osnovna ljudska prava i svaku pretpostavku političke slobode. Tako se politički sustav pretvara u totalitarnu cjelinu u kojoj se dokida razlika između države i građanina, odnosno države i nacije kao dva različita podsustava.

Moderna državnost BiH utemeljena je studenome 1943., na zasjedanju ZAVNOBiH-a u tijekom Drugoga svjetskog rata. Bosnu i Hercegovinu su konstituirali jugoslavenski, pretežno srpski komunisti, u skladu sa svojim političkim i nacionalnim interesom. To što je BiH imala i određene povijesne pretpostavke moglo je pomoći ili poslužiti u obrazloženju njezinog stvaranja, a nikako nije moglo biti presudno za njega. BiH se osamostalila temeljem rezultata referenduma održanog u veljači/ožujku 1992. Tada je to bilo u interesu (uglavnom) muslimanske i hrvatske, a suprotno interesima srpske političke elite. Dakle, ne postoji nikakva mitska, božanska, prastara Bosna i Hercegovina (Ur – Bosna) koja je stvorila svoje narode kako to znaju reći bosanski nacionalisti. A upravo su takve izjave davali mnogi od njih, pa i dvojica muslimansko-bošnjačkih vođa iz različitih vremena i sustava: Hamdija Pozderac [3] i Sulejman Tihić [4]. Po njihovom tumačenju BiH je starija a time i važnija od svojih naroda.

Po toj logici i prav(il)u starine vrijedila bi i (d Azeglijevska) teza po kojoj je “Bosna i Hercegovina nastala prije nego Hrvati, Srbi i Bošnjaci-muslimani”, pa sada samo treba “stvoriti Bosance”, odnosno bosansku naciju. Ovdje Hercegovina i Hercegovci već smetaju. Neovisno o različitim teorijskim postavkama i polazištima nacionalizam pretvara narod u naciju i nacionalizam je to što želi graditi, gradi ili je izgradio (nacionalnu) državu.

Hrvatsku naciju i samostalnu Republiku Hrvatsku (RH) kao nacionalnu državu hrvatskog naroda izgradili su hrvatski nacionalisti. Oni su je i obranili i proglasili njezinu samostalnost. Onoga momenta kada je država stvorena i učvršćena, nacionalizam je ostvaren i time je izgubio smisao i snagu. S druge strane, protiv samostalne Hrvatske borio se veliki dio njezinih građana srpske narodnosti. Uglavnom se radi o srpskim nacionalistima koji su htjeli očuvati (Jugoslaviju) ili stvoriti (Republiku Srpsku Krajinu) svoju državu. Koliko god su Hrvati htjeli svoju državu isto toliko Srbi, koji su stoljećima živjeli s Hrvatima unutar raznih carstava, kraljevstava, pa čak i u jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti ideju da žive u neovisnoj hrvatskoj državi. Republiku Hrvatsku nije htjela ni većina hrvatskih Jugoslavena koji su u najvećem broju pripadali skupini odnarođenih komunista ili nacionalnih, odnosno nacionalističkih Jugoslavena. Prihvatili su je tek kada je Hrvatska postala politička i pravna činjenica uz obrazloženje da su legalisti i uz očekivanje društvenog položaja koji im u njoj “pripada”. To što su prihvatili hrvatsko državljanstvo i u tom smislu nacionalnost ne znači da su prihvatili i hrvatsku tradiciju, jezik, običaje, religiju ili jednom riječju hrvatsku narodnu kulturu. Hrvatska je (ako ne jedina) sigurno rijetka zemlja u kojoj za ministra ili visokog državnog dužnosnika možemo čuti “pohvalu” kako je “prohrvatski” orijentiran.

Hrvatskim Jugoslavenima, ili (njima draže) Jugoslavenima u Hrvatskoj; kako jugoslavenskim nacionalistima, anacionalnim komunistima, tako i njihovim idejnim i političkim slijednicima i saveznicima i danas smeta hrvatstvo u Hrvatskoj. Ostvarenje političkog cilja i stvaranje nacionalne države dovelo je i do nužnog razočaranja nacionalnih romantika. Činjenica postojanja nacionalne države, a zatim globalizacija, (post)modernost i liberalni kapitalizam, doveli su hrvatski nacionalizam u RH do banalnosti. Nema više relevantne društvene snage koja bi danas artikulirala i zastupala opći hrvatski nacionalni interes. Odatle i nerazumijevanje hrvatske elite iz RH, pa čak i (bivših) hrvatskih nacionalista za položaj Hrvata u BiH i njihov nacionalizam. Činjenica je da je i dobar dio hrvatskog nacionalizma u BiH potrošen stvaranjem RH. On se sada manifestira tek u jedva čujnom zahtjevu za nacionalnom ravnopravnošću. Nitko relevantan ne spominje više mitsku granicu na Drini.

Iz pozicije ostvarenog nacionalizma RH i anacionalnosti velikog dijela njezine elite teško je razumjeti Hrvate iz BiH. Oni opet ne shvaćaju “antihrvatstvo” političkog Zagreba i njegovo nerazumijevanje njihove pozicije, posebno ako je gledaju iz perspektive (koju oni shvaćaju jedinom ispravnom) integralnog hrvatstva. Očekivali su da će njihov doprinos u stvaranju hr vatske države biti barem poštovan ako već ne i honoriran. Naprotiv, osjećaju da su njihovi doprinosi hrvatskoj kulturi i žrtve koje su kroz povijest dali na oltar hrvatstva nepriznati. Posebno se to odnosi na žrtve u zadnjem ratu na koji su sjećanja još živa. Takvom osjećaju naročito je pridonijelo nekoliko elemenata koji su dobili veliki publicitet u javnosti: lažno svjedočenje Stjepana Mesića na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću, njegove lažne optužbe protiv hrvatske politike i hrvatskih dužnosnika u BiH, šovinističke izjave protiv Hrvata iz Hercegovine, ali i činjenica da je nakon toga Mesić dva puta izabran za predsjednika RH.5 U tom smislu vrlo zanimljiv je jedan novinski citat iz sarajevskog lista Hrvatskasloga objavljen u svibnju 1921. godine koji glasi:

“Zagrebačkih antihrvatskih listova ne čitam iz načela. Mogu, biva, da shvatim i da oprostim svaki porok, svaki, ali ne mogu da pojmim ni da oprostim jedno: cinično pljuvanje na svoj narod.” [6]

Osjećaj prevarenosti Hrvatima u BiH pojačavaju i izjave nekih državnih dužnosnika RH koji u medijima dobivaju “pohvale” da su upravo oni “ukinuli Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu” (HRHB) [7], ili se ponose podvalom Hrvatima u BiH sadržanoj u “konfederaciji Republike Hrvatske i Federacije BiH (F BiH)” i “dostignućima” iz Daytonskog sporazuma. [8]

Čak i oni Hrvati u BiH koji imaju državljanstvo RH su na različite načine diskriminirani i nisu njezini punopravni građani. Obrazloženje za to je da ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Oni pak koji žive u Hrvatskoj i plaćaju poraz suočeni su s “optužbama” da nisu rođeni u Hrvatskoj. S takvom “manom” moraju se nositi čak i oni koji su rođeni u Primorskoj banovini, Banovini Hrvatskoj ili Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Jer, “računaju se” samo granice bivše Socijalističke Republike (SR) Hrvatske odnosno njezine izravne političke nasljednice današnje RH. Za razliku od Hrvata rođenih izvan RH, abolirani dužnosnici i vojnici odmetnute RSK imaju sva prava, a zbog “pozitivne diskriminacije” i više od toga. Njima su zajamčena sva manjinska prava koja uključuju i potpunu zaštitu identiteta...

(nastavci slijede)